Idis Turato

Važan element u spoznaji i tumačenju trenutka u kojem se nalazi suvremeni grad i urbani teitorij, njegova je inspirativna i bogata slojevitost nastala taloženjem i rastom kroz vrijeme. Prostorno-vremenski sedimenti grada i arhitekture, te ubrzani urbani razvoj u posljednjim desetljećima, snažno definiraju kontekst u kojem kao arhitekti djelujemo i projektiramo. Pored izvorne slike grada ili građevine koja je projekirana i mišljena kroz urbanističke planove i projekte postoji i trenutačna, stvarna i poticajna slika trenutka koja oblikuje prostor za drugačije mogućnosti djelovanja i interpretacije.

Karta Splita – današnje stanje
Snimak svih prizemlja zgrada u palači i gradu pored nastalog kroz vrijeme; crtež grada – karta pokazuje bogatstvo slojeva nastalih kroz vrijeme.

Povijesni primjeri poput Nolieve karte Rima, ili plana Splita sa tlocrtima kuća, govore nam najbolje kako trezven i precizan pogled na grad, njegovo iscrtavanje u najsitnijim detaljima i urbanim elementima , otvara niz novih slojeva i gradskih tokova kojih nismo svjesni gledajući i živeći svakodnevnicu prostora oko nas. Jasno nam je da takva uzbudljiva urbana matrica nije nastala samo planom i kontroliranim postupkom, već rastom u vremenu, kroz monoštvo malih ali promišljenih arhitektura, intervencija i gradnji nastalih kvalitetnim pretapanjem prostora između građevina i grada, kao ploda urbane strategije i društvenog konsenzusa građana Rima ili Splita.

Giambattista Nolli, Karta Rima, 1748. godina
Crtež grada sa zgradama prikazanih sa svojim prizemljima u dijelu javnog prostora; iscrtane sve javne i polujavne površine grada, trijemovi, vrtovi, prizemlja crkva i svih javnih građevina.

U tom svjetlu gradovi, njegovi djelovi, kvartovi i zgrade mogu doživjeti svojevrsnu kontrolu, inventuru i analizu izvršenog. Trezven i kritičan pregled, editiranje, redefiniciju urbanih i arhitektonskih parametara, u odnosu na davno postavljene dobre, ili loše polazne osnove. Slojevi i djelovi kvartova, napuštenih tvornica, gradskih ili seoskih kuća i imanja, sadrže poticajnu uzbudljivost upravo u njegovom sloju na prvi pogled nevidljivog i anonimnog djela. Nataložen je cijeli novi smisao arhitekture nastao tiho i bez ikakve pompe i plana, rastući kroz različite namjene i funkcije, daleko od velikih projekata, ali gotovo organski srastao sa postojećom planiranom i projektiranim tkivom. Ovakvi djelovi i cjeline bogatstvo su za novu i drugačiju upotrebu. To su prostorne klice novog poticajnog urbanog razvoja i procesa novog društvenog, socijalnog i urbanog zamašnjaka. To je nevidljivi i nedovoljno istraženi grad prepun snažne i drugačije energije od one u fokusu interesa i centra pažnje. Tome i takvom plodnom i očuvanom okruženju svakako možemo zahvaliti zbog uvriježenog i standarnog pogleda na arhitekturu i povijesni grad koji se tumači i vrednuje samo kroz prizmu klasične školske povijesti umjetnosti, te nije spreman niti educiran, a još manje senzibiliziran za silno bogatstvo i mnoštvo “nepoznatih” struktura, mehanizama rasta i utjecaja na slojeve gradskog teritorija. Sa druge strane ovakva arhitektura i grad nije “tabula rasa” pogodna za lako, predvidivo, ekstenzivno i brzo konzumiranje, te kao takav ostaje pošteđen od provincijalnog gospodarenja teritorijem i arhitekturom u posljednja dva desetljeća. Djelovanje u takvom kontekstu traži promišljen, precizan i poticajan odgovor u metodi i principu njegovog budućeg rasta.

Sir John Soan House, kuća, atelieur i izložbeni prostor arhitekta
Soan je kroz vrijeme nadograđivao svoj prostor spajajući 3 gradske kuće, od 1792. godine kada započinje sa kućnim brojem 12, da bi u dvije godine 1808-9 pridodao kućni broj 13, a 1823-24 priključuje i kućni broj 14; kuća je služila i kao prostor za rad sa studentima, studio i kuća za porodicu….kroz vrijeme kuća je postala muzej.

Kao i grad tako i njegove kuće vremenom dobivaju drugačiji i složeni oblik. Poput sedimenata grada i arhitektura može kroz svoje usložnjavanje i periodično editiranje poprimati različite slojevite, neočekivane elemante i sadržaje. Poput kuće (danas muzeja) Sir John Soan House u Londonu, arhitekt je kroz vrijeme gradio i nadograđivao svoj dom, precizno i strpljivo razgrađivao, nadograđivao i istraživao tri gradske parcele, tri postojeće gradske kuće, tri različita ambijenta, slažući ih u novi uzbudljivi i živopisni svijet. Nastao je svijet u kojem se taloži, pretapa i živi paralelno nekoliko prostornih ambijenata, namjena i različitih događaja. Ova metoda moguća je i danas. Naravno, drugačijih oblika i namjena, ali suštinski ona nam osigurava kvalitetan i siguran oslonac u promišljanju i gradnji arhitekture današnjice. Da je to sigurno tako, samo stoljeće nakon Soana, Andy Warhol vrlo slično raznim događanjima, akcijama, manipulacijama, stvara i projektira svoj Factory, za kojeg ne znamo kada je i da li je stan, kada galerija, kada atelieur, kada je muzej a kada kuća zabave i razvrata raskalašenih party-a. Prostor se oblikuje kroz događaje, te raste i transformira sebe i okolinu kroz vrijeme, stvarajući paralelno nove društvene navike i lifestyle.

Andy Varhol, Factory, New York loft
Stan umjetnika, umjetnikova galerija, pozornica za događaje, javni prostor za komunikaciju.

Neki projekti, aktivnosti i realizacije sa ovih teritorija koje donosim u ovom prilogu, govore i pokazuju nam drugačiji put i mogućnost razvoja metode konsolidacije arhitekture i grada unutar postojećih gabarita i prostornih resursa. Trošenje i konzumiranje teritorija i novih prostora potpuno je pogrešno. Radovi prikazani u ovom prilogu prepoznaju metodu projektiranja kroz mjerilo malih ali konkretnih promjena, akcija, događaja, “urbanih proteza”, “arhitektonskih parazita”, i ad-hock intervencija koje se u vremenu razgrađuju ili nadograđuju. Takvi urbani ili arhitektonski elementi reprogramiraju, dekomponiraju i usložnjavaju zatečenu strukturu, a sve u svrhu nove i drugačije upotrebe i stvaranja novih pravila u specifičnom urbanom življenju.

Bilo da se radi o zapuštenim starim gospodarskim građevinama, nedovršenim strukturama iz prošlog sustava, dijelovima kuća, suterena, krovnim terasama, strehama, trijemovima, ili otvorenim spontano nastalim vrtovima i ledinama svi ovi djelovi, fragmenti i krhotine grada dio su cjeline koji se mogu inteligentno i strpljivo re-definirati, re-upotrijebiti, re-ciklirati. Uviđamo da su ovakvi djelovi urbane matrice svojevrsni “gotovi elementi”, pripremljeni i spremni fragmenti koji u stapanju i drugačijoj upotrebi u kontekstu novoga grada počinju biti snažna spona u redefiniciji kolaža urbanog arhipelaga. Važan element u projektiranju ovom metodom i spoznajom podrazumjeva polazno stanje arhitekta koje se ne osvrće nostalgično u prošlost, ali jednako tako nepoželjan je pristup apriornog brisanja pod isprikom sređivanja stanja, ostavljanja traga i poruke vremena, ili isključive ekonomije i zakona tržišta.

Gledajući kartu i sliku primjerice Rijeke, ili nekih drugih postindustrijkih gradova sa naših teritorija shvaćamo da je klasični urbani razvoj preuzet iz 20-og stoljeća, nadopunjen ponekom recentnom urbanom interpolacijom, davno stao u vremenu. Takvo stanje traje već dugo. Svjesni smo da će život grada i njegovih dijelova ovisiti o transformaciji i drugačijoj upotrebi gradskih djelova i građevina. Klasična obnova i revitalizacija nije odgovor na ovaj izazov i pitanje. Potrebno je stvar sagledati iz drugoga kuta, s druge točke gledišta. Dijelovi grada i građevna masa su i okvir za stvaranje novog urbanog krajolika, nove gradske prirode. Silueta i obrisi gradova ostavljaju danas osjećaj napuštene romantične slike izgubljenoga vremena. Njihova energija pojavnosti i slika pomaknutog vremena ostavljaju osjećaj scenografije filma u kojemu se fizički nalazimo. Stoga nova arhitektura i urbana modifikacija mora prvenstveno računati na sad već pitoresknu i romantičnu energiju postojeće građevinske mase i istu započeti razgrađivati i u nju ubacivati scenarij novog socijalnog i društvenog kretanja arhitekture i grada. Arhitektonska intervencija u ovome slučaju podrazumijevaju iščitavanje postojećih “gotovih elemenata”, njihov oblikovni, konstruktivni i osjećajni kod, te insertiranje, ubacivanje novih elemenata nastalih potrebom novog korištenja i upotrebe. Novi elementi se poput “uređaja” i unapred spremljenih elemenata uključuju i spajaju na postojeću strukturu, podižući funkcionalnu, ali i osjećajnu učinkovitost arhitektonskog sklopa na viši i drugačiji stupanj upotrebljivosti. Poticaji i izazovi infrastrukture, energetske održivosti, fizikalnih i tehničkih dopunjavanja zatečenog konteksta mogu proizvesti nove izazove, mogućnost organskog srasta, pojavnost i fizičnost drugačijeg i neočekivanog oblika, te proizvesti kroz njih arhitektonske i urbane oblike drugačijeg grada. Na mjestima dodira i interferencije postojeće i zatečene strukture i dijelova grada ili arhitektonskog sklopa, umeće se novi arhitektonski implant, klica nove upotrebe. On je prijelazni urbo-arhitektonski element, prostorno-programski konstrukt, element kroz kojega se postojeća struktura i okolina, grad spajaju, transformiraju i dešavaju u novoj pojavnosti i vremenu. Nova struktura mora preuzeti iz postojećeg elementa prepoznatljivu logiku i strukturu organizacije koja se može upregnuti u novo stanje. Novi dijelovi i elementi stapaju se s novonastalim kontekstom i definiraju nova pravila organizacije. Oni moraju garantirati i izazivati proces nove upotrebe. Oni nisu cilj, nego sredstvo u kojeme se kroz proces u vremenu definira novi arhitektonski sklop.

U slučaju neuspjeha umeću se i analiziraju novi elementi. Nova struktura ne mora služiti samo dobrom i skladnom rastu. Ova arhitektonska dogma, težnja k idealu ili dobru može biti i sputavajući, otežavajući i uspavljujući faktor koji ne dovodi stanje arhitektonske transformacije do svojih opasnih i nepredvidivih rubnih stanja, stanja pred kolaps ili destrukciju. Poput primjera i iskustva iz New Yorka, Green Streeta, briljantnih i uzbudljivih “prostornih rezova” Gordon Matta Clarka, koji slojevito govore o slojevima grada i arhitekture, o njihovoj povijesti, prolaznosti i mogućnosti drugačije nadogradnje i resekcije. Tim se iskustvima vodimo pa je stoga moguće redefinirati arhitekturu zatečenog prostora grada i transformirati je u nova poticajna i neočekivana stanja. Proces razgradnje i transformacije podrazumijeva konstantnu upotrebu i društveno-socijalno potvrđivanje. U tijeku procesa struktura se podvrgava raznolikim utjecajima, ona je hibridna i svaki put ima svojstva prototipa koji se konstantno usavršava. Novonastali odnosi mogu biti na prvi pogled mali i nedovoljno snažni u formalnom efektu nove strukture. No, njihov društveni pomak u odnosu na zatečeno stanje može biti nemjerljiv.

Gordon Matta.Klark, conical intersect, Pariz 1975. godina
Arhitekt izvodi izrez u postojećoj kući, staroj pariškoj četvrti koja se ruši u susjedstvu centra Pompidou (Renzo Piano-Richard Rogers).

Primjeri koje prikazujem u ovom broju Arhitektona govore o sličnim ili istim arhitektonskim ciljevima u reorganizaciji ili reupotrebi zatečenog konteksta, ali izvedeni u potpuno različitim okruženjima, metodama i alatima. Kuće za odmor na Silbi predstavlju svojevrsne “plug-in” elemente za nadopunjavanje života, Zadarske krletke u Kneževom Dvoru bave se opnom, kožom koja transformira i drugačije tumači kontekst povjesne građevine, Splitski Dom Mladih akcijama i događajima snažno redefinira okvir u kojem se događa, dok “Hartera Hotel” uvodi čovjeka, i skupine ljudi u oblikovno sadržajni limbo koji manipulira tjelesnim osjećajima i percepcijom. Svaki od ovih priznajem brižljivo odabranih primjera pokazuje bogatstvo mogućnosti i realne metode kojima kao arhitekti snažno djelujemo. Potrebno je samo dobro promisliti i definirati strategiju kojom djelujemo, i koja će rezultirati na snažnijim promjenama i novim mogućnostima.

Dati odgovor što bi arhitektura zatečenog konteksta i slojevi suvremenog Grada htjeli biti, ili u što bismo ih htjeli pretvoriti, prvo je i presudno pitanje. Lako se može dogoditi, a pokazuju recentni primjeri obnove industrijskih područja, skladišta, da transformaciju često prati veliki stupanj urbane gentrifikacije. To nam nikako nije cilj i u samome startu moramo se opredijeliti za drugačiji i bolji proces. Nije nam cilj urediti stare građevine, sačuvati njihova pročelja i “balzamirati” lik, niti stvoriti mrtvu kulisu za dosadan i predvidiv scenarij življenja. Često je ambicija planera i ljudi koji razvijaju dio zapuštenoga, nanovo otkrivenog kvarta, iseljavanje dijela populacije i čišćenje strukture društvene različitosti. Umivanje i redekoriranje scenografije samo za neke i rađanje jednoga društvenog obrasca ponašanja nikako nam ne može biti cilj. Tada kada drastično mijenjamo uvjete života ne možemo reći da rehabilitiramo određeni kvart ili područje, mi nadilazimo pojam rehabilitacije i radikalno mu mijenjamo uporabu. S druge strane proces prije spomenutoga “balzamiranja” je potpuno obrnut. Izvodimo i ukrašavamo stara pročelja, radimo kulisu romantične scenografije prošlih stoljeća, a unutar strukture ubacujemo male stanove, uske sobičke i duge i tamne hodnike. Cilj je upotrijebiti energiju mjesta i konteksta u kojega se brutalno i snažno ubacuje novi program. Poput Tschumievog primjera “Skakača motkom u Sikstinskoj kapeli”, iz poznate “Arhitekture i Disjunkcija”, tako i ovdje program i arhitektonski okvir moraju biti u neočekivanom i brutalnom srazu i konfliktu. Samo takav pristup garantira kvalitetan i nepotrošiv proces u vremenu. Dakle, novi stanovi mogu i trebaju imati stropove visoke devet metara, dok se biblioteka nalazi na galeriji, mostu stare kranske dizalice koja je još uvijek u funkciji i kreće se stanom. Ono o čemu nam svjedoči ovakav pristup više je od rehabilitacije i drugačije od mutacije koja radi pomak i drugačiji pogled na prostor estetskog poimanja i čitanja mjesta.

Svaki od ovdije pokazanih projekata, i niz sličnih izvedenih i budućih situacija svojevrsnog kvalitetnog nadograđivanja i editiranja postojećeg konteksta nikad ne bi smio imati svoj kraj i konačni cilj, a još manje konačni oblik. To je prostor i okvir konstantnoga pulsiranja, prostor koji se definira vremenom i aktivnošću. Nikakva institucionalizacija mjesta nije poželjna, jer dovodi do mono funkcije i križanja istih elemenata i jedinki. Ovakav prostor i proces koji se konstantno “događa” i konačno htijenje i bit projekta mora, poput svih stvari koje nas okružuju, imati mogućnost pokretanja, premještanja, fleksibilnosti i nadopune-dograđivanja. Poput programa i usluga stvari, tako i arhitektonski prostor mora imati mogućnost mijenjanja identiteta, davanja različitih atributa, opisa i osjećaja. Poput mijenjanja prostornih avatara. Stvari se moraju mijenjati, ali i stalno provocirati novo nastajanje.

Može li se postaviti pitanje da li gradeći dio grada njegov dio može promijeniti izgled grada? On se može preobraziti, modificirati, ali pitanje je “postaje” li on još nešto. Povijest govori da su pravi i uzbudljivi gradovi samo oni koji su tijekom vremena “postali”. Sva su ta mjesta, kad malo bolje pogledamo, jedinstvena, unikatna i elitna u najboljem smislu te riječi. Jedina konstanta i uvjet za trajanje je konstantna aktivnost i otkrivanje događaja. Modifikacija kroz promjene i konstantno repetiranje i ponavljanje. Stoga modifikaciju, u slučaju prostora Doma mladih u Splitu ili prostora Hartere u Rijeci, treba žestoko primijeniti u snažnom procesu promjene jer joj prijeti proces umiranja ili trajne “balzamiranosti” što je tragično i nesretno. Kako bi ovaj proces uspio potrebno je izraditi prostor snažnog identiteta koji usmjerava i kanalizira sve promjene i aktivnosti koje se događaju. Promjena je znak vitalnosti, a identitet je ono prepoznatljivo, razlog za dolazak , prepoznavanje i novu društvenost.